U periodu od više od 50 godina, Kolumbija je pretrpjela oružani sukob koji je odnio živote oko 220,000 osoba. Kako navodi Državni centar za historijsko sjećanje više od 80% ovih žrtava su civili. Human Rights Watch procjenjuje procjenjuje da kršenja i nasilje oružanih grupa svake godine doprinesu raseljavanju 150,000 ljudi, dok su pet miliona Kolumbijaca bili formalno označeni kao interno raseljene osobe od 1985.godine.

Prema Vladi ombudsmena više od 63,800 ljudi je zvanično prijavljeno nestalim. U decembru 2013. Ured glavnog tužioca je kako se navodi   “istraživao nestanak 45,154 ljudi za koje se pretpostavlja da su sahranjeni u masovnim grobnicama”. Takođe se navodi da je od 2006. više od 4,100 grobnica u kojim su se nalazili posmrtni ostaci, 5390 pronađeno. Od ovog broja samo 2,483 je identifikovano i svi su, osim 145 njih, vraćeni njihovim porodicama.

Međutim, postoje razlike u zvaničnim brojevima nestalih. Ured tužioca zabilježio je 21,900 slučajeva u periodu između 2005. i 2012. dok je Mreža nestalih osoba

Sistema De Información Red de Desaparecidos y Cadáveres – SIRDEC) Državnog insituta za sudsku medicinu i forenzičkih nauka registriovala nešto manje slučajeva, 19,254, koji se odnose na mnogo duži vremenski period, od 1970. do 2012.godine.

ICMP je u aprilu 2008. objavio ulogu različitih aktera – paravojnih i gerilskih snaga kao i priznatih političkih vlasti – u prisilnim nestancima, te napomenula da se Kolumbija suočava ne samo sa prilično velikim problemom nestalih osoba, nego i sa činjenicom da su uzroci nestanaka bili mnogo raznolikiji nego u drugim društvima u tranziciji.

Djeca i lokalni narodi predstavljaju dvije grupe u okviru cjelokupnog stanovništva koji su posebno bili izloženi napadu. Neidnetifikovani posmrtni ostaci od više od 4,210 djece pronađeni su u masovnim grobnicama. Kolumbijski Institut za dobrobit porodica

(eng. skr.ICBF) i Državni Institut sudske medicine i forenzičkih nauka nastavlja sa radom na identifikovanju djece žrtava. Danas,  Državni Registar ureda generalnog pravobranioca  ima zabilježenih 14,181 nestale djece i tinejdžera.

Prema Centru za autionomiju i prava lokalnih naroda Kolumbije (Observatorio ADPI), lokalni narodi su pretrpjeli nasilno raseljavanje I nestanke usljed prisutnosti zakonitih i nezakonitih oružanih aktera povezanih sa trgovinom drogama i ostalim kriminalnim aktivnostima. Kolumbijski Ustavni sud je priznao da su 34 domaće grupe u opasnosti od fizičkog I kulturološkog nestanka usljed internih oružanih sukoba, te ozbiljnih kršenja pojedinačnih i kolektivnih prava.

Organizovani kriminal je još jedan veliki razlog nestanaka. U izvještaju Državnog Instituta sudske medicine navodi se da je od početka 2012. do sredine 2014. godine više od 100 ljudi pronađeno u Medellín River-u. Medellin is glavni odjel Antiokije, koji trenutno treba da odgovara za najveći broj slučajeva u državnom Registru nestalih osoba.

Organizovane kriminalne skupine i maloljetničke kriminalne grupe koje su često izvršioci tih “nestanaka” razvile su učinkovite načine nestajanja tijela zauvijek– što je ključno u izbjegavanju krivičnog gonjenja.

Nestanak ljudi kao posljedica trgovine ljudi, migracija i prirodnih katastrofa često se klasifikuju kao dobrovoljni nestanci ili “autodesapariciones” (španska skr.).

Od 2010. Kolumbijske vlasti su donijele zakone kojim se trebalo riješiti pitanje nestanaka na jedan uspješan način. Između ostalog, novi zakoni predviđaju kreiranje baze podataka genetskih profila, olakšavaju napore prema pronalaženju i identifikaciji posmrtnih ostataka žrtava, podržavaju prava porodica i olakšavaju obeštećenje. Međutim, institucije i organizacije uspostavljene da bi radile na rješavanju problema nestalih osoba i dalje se suočavaju sa velikim izazovima, ne samo u pronalaženju i identifikaciji žrtava nego i u logistici jednog obimnog procesa koji uključuje koordinaciju među različitim institucijama, aktivno učešče porodica nestalih osoba, te priznavanje njihovih voljenih žrtvama kršenja ljudskih prava.

ICMP je imao aktivnosti u Kolumbiji u periodu od 2008. do 2010. kada su se fokusirali na institucionalni razvoj i pružanje tehničke forenzičke pomoći.

Specifične aktivnosti na kojim se radilo uključivale su sljedeće:

• Davanje svog doprinosa dokumentima javnih politika orjentisanim prema jačanju mehanizama potrage i identifikacija;
• Doprinošenje razvoju zakona iz 2010., osiguravajući uključivanje zaštite genetičkih podataka, uspostavu državne baze podataka DNK uzoraka za identifikaciju nestalih osoba, prikupljanje referentnih uzoraka i njihovo procesuiranje, zaštita neimenovanih ostataka na grobljima, davanje simboličnog obeštećenja porodicama nestalih, mapiranje mjesta tajnih grobnica te finansijska podrška porodicama da bi bile u mogućnosti da učestvuju u primopredaji i ceremoniji sahranjivanja;
• Pomaganje promjene pravnih procesa u rješavanju prisilnih nestanaka;
• Saradnja sa Kolumbijskom Komisijom za potrage (eng. skr.NSC) u izradi prvog javnog izvještaja o prisilnim nestancima te implementacija Državnog plana potrage i Državnog registra;
• Pomaganje pomenutoj Komisiji da uspostavi jedinicu za primarnu pozornost za žrtve;
• Koordiniranje državnom, međuinstitucijskom konferencijom za traženje nestalih osoba;
• Kreiranje priručnika o tome kako vršiti potragu i proces identifikacije;
• Provođenje obuka u vezi sa protokolom izdvajanja DNK iz uzoraka kostiju;
• Koordiniranje napredaka u identifikaciji ljudske DNK;
• Pomoć pri sistematizovanju napora prema prikupljanju referentnih uzoraka;
• Kreiranje jedinstvenog, informativnog obrasca kojim se daje pristanak za prikupljanje bioloških uzoraka sa međuinstitucionalnom radnom grupom; i
• Pomaganje potkomisijama za DNK da kreiraju jednistvene zbirke .

 Dostupnost podataka iz otvorenih izvora koji govore o upravljanju forenzičkim podacima Kolumbije i kapacitetu laboratorija su ograničeni. Međutim, razumno je pretpostaviti da vrlo velik broj slučajeva nestalih osoba zahtijeva i velik kapacitet identifikacija na osnovu analize DNK uzoraka.

Pravni okvir za mir koji je usvojio Kongres 14. juna 2012. nastoji da reguliše prestanak oružanog sukoba u okviru postojećeg ustavnog okvira i da odobri stvaranje mehanizama tranzicijske pravde kako bi se olakšala masovna demobilizacija ilegalnih oružanih grupa, te osiguralo pravo žrtava sukoba na istinu, pravdu, obeštećenje i neponavljanje istog.

 Državni centar za povijesno pamćenje, osnovan zakonom 2012. prima, čuva, prikuplja i analizira svu dokumentaciju,usmena svjedočenja i druge materijale o kršenjima koja su se dogodila tokom kolumbijskog internog oružanog sukoba, putem istraživanja, kulturne i druge obrazovne aktivnosti koje se odnose na pomoć uspostavljanju i razjašnjavanju sukoba tih pojava, da bi se znala istina, te spriječilo buduće ponavljanje činjenica.

Izrada Zakona o nestalim osobama je podigla svijest, što se može vidjeti po velikom broju porodica nestalih koje se prijavljuju vladinim institucijama za podršku, odgovore i naknadu. Ovo,uz demobilizaciju paravojski i istrage izvansudskih smaknuća koja je dovela do otkrivanja masovnih grobnica I motivisala više porodica da prijave slučaj, je potaknulo državnu vladu da nastavi ulagati finanasijske i ljudske resurse zadovoljila očekivanja direktnih žrtava i očekivanja civilnog društva, nevladinih organizacija i međunarodne zajednice.

Novoizabrani predsjednik Juan Manuel Santos kreirao je plan za vladu za period od 2014. do 2018. koji uključuje obavezu produbljivanja provedbe Zakona o žrtvama i povrat zemljišta kojim bi se trebala uspostaviti uža koordinacija i provedba politika I programa za žrtve bez disperzije političkih odgovornosti, zatim ubrzati obeštećenje za žrtve nakon rokova utvrđenih zakonom te razviti teritorijalni pristup, posebno za područja tradicionalno zanemarena od strane države i područja gdje su prisutne oružane grupe.

Santos je istakao potrebu za okončavanjem prisilnih nestanaka, te da se osigura mir i pravda, tako da se svaka porodica može vratiti u mjesto iz kojeg potiče bez ikakvih eksternih prijetnji. Međutim i dalje nema povjerenja u učinkovitost državnih institucija, te postoji konstantan strah zbog prijetnji počinilaca, te zbog davanja minimalne zaštite tokom prijavljivanja slučajeva i izražavanja mišljenja ili davanja podrške porodicama žrtava u njihovoj borbi za istinu i pravdu.