Pobuna 1959. u Ruandi dovela je do ubistava Tutsija, dok je 100,000 pobjeglo iz države. Monarhija Tutsija je ukinuta referendumom 1961. godine, a 1962. godine zemlja je dobila nezavisnost od Belgije. Zatim su uslijedile godine nasilnog sukoba i ubijanja.

Tenzije su dostigle vrhunac u aprilu 1994. godine, kada je obaranje aviona u kojem je bio predsjednik Ruande i Burundija pokrenulo ono što se činilo kao orkestriran pokušaj nekih Hutu lidera da eliminišu populaciju Tutsi. Milioni stanovnika Ruande, uključujući otprilike tri četvrtine Tutsi populacije su ubijeni.

Oko dva miliona Hutua – plašeći se odmazde Tutsija – prebjeglo je u Burundi, Tanzaniju i Ugandu. Od tada, većina se vratila u Ruandu. Međutim, stotine hiljada ljudi u Ruandi još uvijek ne zna ništa o sudbini svojih članova porodica.

Problem nestalih osoba nije ograničen samo na vrijeme genocida 1994. U maju 2014. Human Rights Watch (eng. skr.HRW)  prijavio je porast slučajeva prisilnih nestanaka na mnogim nivoima koji su uticali na one osobe koji su vjerovatno bili osumnjičeni za umješanost u aktivnosti opozicije.

Međunarodni krivični sud za Ruandu (eng. skr. ICTR) ubilježio je niz ekshumacija masovnih grobnica koje su izveli Ljekari za ljudska prava (eng. Physicians for Humans Rights, skr. PHR).U jednoj masovnoj grobnici su ekshumirani ostaci 454 osobe. Skoro polovina njih su bila djeca mlađa od 15 godina. Od 454 pronađenih osoba, samo 17 su se mogle identifikovati uz pomoć identifikacionih papira, odjeće ili ličnih stvari.

PHR vježba, koja je zaustavljena nakon iskopavanja na samo dva mjesta, suočila se s mnogo kritika  kada im je rečeno da su s kulturološke strane neprikladne i da nemaju znansvenu strogost. U jednom slučaju iz 1999, Međunarodni krivični sud je odbacio dokaze koje su prezentirali Ljekari za ljudska prava.

Do 2014, kada je Međunarodni krivični sud bio u procesu formalnog završavanja svojih poslova , samo 93 osobe su bile optužene, a 70 njih je osuđeno. Devet od ovih optuženih, koji su imali značajnu ulogu u genocidu ostali su na slobodi, uključujući tri navodne kolovođe, Ministra odbrane Augustin Bizimana, milionera i biznismena Félicien Kabuga i komandanta bataljona predsjedničke straže Protais Mpiranya.

Ruanda je bila svjedokom ogromnih napora koje su ulagali pojedinci i nevladine organizacije s ciljem prevazilaženja nasljeđa nasilja i nepravde. Jedan od takvih primjera jeste rad Udruženja skromni i nevini eng. Association Modeste et Innocent, skr. AMI . AMI organizuje manje grupe žrtava počinilaca, priprema individualne sastanke na kojim počinioci traže oproštaj onih koji su preživjeli masakr.