Maroko

Od 1975. godine marokanske sigurnosne snage i Polisario gerila vodile su šesnaestogodišnji rat oko kontrole nad Zapadnom Saharom. Prisilna raseljavanja praćena porastom broja nestalih osoba bila su dijelom sukoba koji se nastavljao i nasljeđivao.

Izvještaj  koji je izdao Američki Biro za demokratiju, ljudska prava i rad pri Državnom odjelu 2001. godine, navodi da su procjene Međunarodne federacije liga za ljudska prava smještene u Parizu da je “između 600 i nekoliko hiljada” nestalih osoba u Maroku bilo posljedica političkog nasilja.

Brojne masovne grobnice su pronađene i ekshumirane s ciljem identifikovanja pojedinaca koji su nestali ranih sedamdesetih godina. Međunarodne organizacije za ljudska prava kritikovale su i marokansku vladu i Polisario gerilu zbog nepridržavanja minimalnih standarda ljudskih prava.

Nakon završetka potpunih neprijatljstava i nakon primirja koje je nadgledao UN, Polisario i marokanske vlasti su pustile zarobljene u toku rata, tokom niza vježbi koje su tražile i omogućile strane vlade i međunarodne organizacije. Mnogi zarobljenici su se držali izolovani više od jedne decenije. Polisario tvrdi da Vlada Maroka nije uspjela da da odgovor šta se desilo zarobljenicima, što opet Vlada negira.

U februaru 2007. Maroko je potpisao Međunarodnu konvenciju za zaštitu svih osoba od prisilnih nestanaka. Državno vijeće za ljudska prava koju finansira i koju je uspostavila vlada, odgovorna je za istraživanje slučajeva prisilnih nestanaka. Vlasti su 2012. godine platile više od 5 miliona američkih dolara kao odštetu za 345 osoba.

Selektivnost i sporost u zvaničnim istragama u slučajevima nestalih kritikovali su predstavnici Sahrawi naroda, zajednice koja je najviše bila pogođena sukobom u Zapadnoj Sahari. Izvještaj o Maroku koji je 2013. izdao Američki državni odjel  navodi da 114 slučajeva prisilnih nestanaka za koje su udruženja porodica nestalih tražila rješenje, nisu bila riješena do kraja 2012. godine.