Pravni okvir i prava  

Veliki broj osoba nestalih usljed oružanih sukoba i  kršenja ljudskih prava su snažan podsjetnik neuspješnog očuvanja individualnih prava i održavanja vladavine prava; oni su duh bolne prošlosti. Oni doprinose krhkosti mira i pomirenja i  prepreka su razvoju demokratskog društva kroz institucije koje su učinkovite, odgovorne i poštene.

Nestanci osoba obično uključuju različita kršenja ljudskih prava nestalih osoba, ali i njihovih porodica. Kad su u pitanju kršenja prava nestalih osoba, ova kršenja često uključuju kršenje prava na sigurnost i slobodu, dostojanstvo osobe, prava na život, prava na zaštitu od nasilja, degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja, prava na porodični život i prava priznanja osobe po zakonu.

Ova prava su zagarantovana Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i regionalnim konvencijama kao sto su Europska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama(ECHR), Američka konvencija o ljudskim pravima (ACHR) i Afrička povelja o ljudskim i narodnim pravima (ACHPR). Neki slučajevi nestalih osoba se tretiraju kao posebna kršenja ljudskih prava prema nekim međunarodnim instrumentima. Međunarodna konvencija za zaštitu osoba od prisilnih nestanaka definiše prisilan nestanak kao nestanak koji uključuje državne aktere. Također, Rimski statut Međunarodnog krivičnog tribunala (ICC) nalaže da je prisilni nestanak zločin protiv čovječnosti.

Različiti pravni instrumenti osiguravaju državnu obavezu da provodi istrage o nestalim osobama. Pravo na život posebno zavisi od proceduralnih pravila koja garantiraju da će kršenja prava biti podvrgnuta zvaničnoj istrazi, nezavisno od toga da li se takva kršenja mogu pripisati aktima ili propustima države.

Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih nacija  (eng.skr.UNHRC) je izjavilo da međunarodna zajednica mora nastojati da prizna žrtvama velikog kršenja ljudskih prava, te njihovim porodicama i društvu u cjelini, pravo na istinu u najvećoj mogućoj mjeri. Pravo na istinu je istaknuto i u Međunarodnoj Konvenciji za zaštitu svih osoba od prisilnog nestanka, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 20. decembra 2006., a koja je stupila na snagu 23. decembra 2010. Obaveze države na osnovu prava na istinu su proceduralne, bez apsolutne obaveze rezultata.

Evropski sud za ljudska prava  (eng. skr.ECtHR) je presudio da kada država ne provodi učinkovite istrage s ciljem razjašnjavanja sudbine nestalih osoba, to predstavlja nastavak kršenja državnih proceduralnih obaveza zaštite prava na život kako je propisano Članom 2. Konvencije, te predstavlja povredu prava porodica nestalih što je određeno Članom 3. o zabrani torture. Rješenja Evropskog Suda daju korisna usmjerenja za pristup problemu nestalih osoba koji se zasniva na vladavini zakona, te Sud ističe ono što se smatra učinkovitom istragom koja ispunjava standarde zaštite ljudskih prava. Učinkovita istraga, prema ovom Sudu, mora biti zvanična, transparentna, nezavisna i nepristrasna, kao i sposobna da utvrdi okolnosti u datom slučaju. Ispunjavanje ovih standarda ne može se ostvariti bez učešća pravosudnog sistema, a posebno učešća krivičnih sudova i tužilaca.

Stranke Inter-američke Konvencije o prisilnom nestanku osoba, obavezuju se da neće izvoditi, niti dozvoliti i tolerisati prisilni nestanak osoba, čak i u slučaju nužde ili suspenzije pojedinih garancija; da će u granicama svojih nadležnosti kazniti osobe koje izvrše ili pokušaju počiniti kazneno djelo prisilnog nestanka osoba i njihove pomagače i saučesnike; da će sarađivati jedna s drugom u sprječavanju, kažnjavanju i eliminisanju prisilnog nestanka osoba; i da će poduzeti zakonske, upravne, pravosudne i druge potrebne mjere potrebne u skladu s obavezama preuze ovom Konvencijom.

Potpisnici Deklaracije o ulozi države u rješavanju problema osoba nestalih uslijed oružanog sukoba i kršenja ljudskih prava, koja je nastala uz pokroviteljstvo Međunarodne Komisije za nestale osobe, obavezali su se na rješavanje problema nestalih osoba kao odgovornost države i da to izričito rade s ciljem očuvanja trajnog mira i promovisanja saradnje i pomirenja. Deklaracijom se priznaje pravo porodicama da znaju sudbinu svojih voljenih koji su nestali, te poziva između ostalog vlade na saradnju i razmjenu informacija koje će pomoći pronalaženju i identifikovanju nestalih.

Međunarodni zakon o humanitarnom pravu, takođe obavezuje na pronalaženje nestalih. Tako se IV. Ženevskom konvencijom  u Članu 32. traži da strane u sukobu olakšaju upite o osobama koje su nestale kao rezultat neprijateljstava. Protokolom, koji je dodatak Ženevskoj konvenciji iz 1977., „se zahtijeva da svaka od strana u sukobu traži nestale koji su prijavljeni kao nestali od suprotne strane.” Ove odredbe su dodatne univerzalne garancije zaštite ljudskih prava.

U okviru država, zakonodavstvo i institucije su korištene za donošenje pravnog lijeka u slučaju nestalih osoba i prisilnih nestanaka.

U Bosni i Hercegovini je Zakon o nestalim osobama 2004. godine, kao prvi takav dio državnog zakonodavstva koji se odnosi na nestale bilo gdje u svijetu, propisao pravo porodica na istinu o sudbini njihovih nestalih članova porodice, kao i pravo na informisanje o tekućim istragama. Institut za nestale osobe koji je uspostavljen nakon usvajanja ovog Zakona, je odgovoran za traženje i identifikaciju nestalih osoba u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Niz odgovarajućih prava su nastala, uključujući i pravo na pravdu:

ICMP-eva globalna svrha i funkcija jeste pomaganje vlastima da sprovedu procese koji su određeni za pronalazak i identifikaciju nestalih osoba, te da pomognu usvajanje standarda i normi pluralističkog i demokratskog društva u okviru tih procesa. ICMP stoga nastoji osigurati da države kontinuirano rade na rješavanju problema nestalih osoba i promoviše objektivne standarde i metode rada.

Protokol međunarodne konferencije koju je organizovao ICMP u Hagu u oktobru/novembru 2013. zabilježen u izvještaju Nestali: Agenda za budućnost koji poziva na uspostavu Svjetskog Foruma o nestalim osobama s ciljem jačanja mreža saradnje na ovom problemu. Ovaj dokument takođe ističe činjenicu da uloga i odgovornost vlada u rješavanju slučajeva nestalih osoba moraju biti razjašnjeni.

Pronalaženje i identifikacija nestalih osoba postali su specijalizirana disciplina forenzičkih nauka i institutcionalno domena sudskih ustanova, kao i policije. Dok su danas mnoge zemlje koje se suočavaju sa ratnim naslijeđem i sistematskim kršenjem ljudskih prava, preuzele odgovornost za pitanja nestalih osoba kroz rad javnih instituacija, opseg ovakvog javnog vlasništva nastavlja da varira, kao i rezultati za društvo i porodice nestalih osoba.

Učešće države u međunarodnim pravnim instrumentima koji se bave pitanjem nestalih osoba je veoma široko. Pored učešća u gore spomenutim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, većina zemalja su potpisnice IV. Ženevske konvencije iz 1949. i dva protokola iz 1977., koji nalažu da svaka strana u konfliktu ima obavezu da traži nestale sobe koje su prijavljenje kao nestale od sukobljene strane. (Čl.33 (4) Protokola I).

Mnoge zemlje učestvuju u međunarodnim pravnim instrumentima koji se bave pitanjima nestalih osoba. Međutim, ispunjenje međunarodne obaveze je često nekompletno. Iz tog razloga je važno da se međunarodne obaveze uvedu u domaće zakone, uključujući ustavno pravo. Kada su prava ustavom zagarantovana, kao što su pravo na život, neophodni mehanizmi se moraju uspostaviti kako bi se osigurala učinkovita istraga od strane sudskih i policijskih ustanova.

Dok su standardi za učinkovite istrage slučajeva nestalih osoba postali jasniji u posljednje dvije decenije, u praksi se ovi standardi još uvijek ne primjenjuju podjednako. Proces istrage slučajeva nestalih osoba treba biti zvaničan, transparentan i uspostaviti činjenice bez neopravdanog kašnjenja. Brze reakcije vlasti u istrazi nestanka su neophodne za održavanje javnog povjerenja u vladavinu zakona i sprečavanje nezakonskih djela.

Potreba za brzim djelovanjem je posebno važna kada su u pitanju prislini nestanci ili pritvor. Obaveza da se poduzme učinkovita i zvanična istraga uključuje, ali nije ograničena na, slučajeve namjernog ubistva zbog upotrebe sile od strane agenata države. Generalno, ovo uključuje sve slučajeve nestanka u situacijama koje se mogu smatrati opasnim po život.