Nepravde koje su se desile u prošlosti, posebno one koje su povezane sa kršenjima ljudskih prava, se najčešće smatraju povredom prava, te odsutnošću vladavine zakona. Oni se prema tome moraju ispraviti uspostavom i jednog i drugog. Istrage koje omogućavaju ponovnu uspostavu moraju biti u skaldu sa standrdima vladavine zakona. To znači da adekvatni zakonski uvjeti moraju biti ispunjeni. Konkretno, istrage moraju biti službeno odobrene I moraju štiti prava onih koje ona obuhvata.
Svako ima pravo na privatnost koja je zagarantovana, između ostalog, Članom 12 Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima. Ni država, niti druge osobe nemaju pravo uplitati se u privatnost bez dozvole. Ljudsko dostojanstvo traži da osoba kontroliše pristup svom ličnom tijelu te da je bilo kakva intervencija opravdana ili slobodnim, izrečenim i informiranim pristankom ili zakonom. Javni interes nije, po pravilu, pokrivač za opravdanje svake od istražnih mjera. Takve mjere moraju biti i u skladu sa načelom proporcionalnosti. Posebno istrage moraju biti adekvatne, moraju biti relevantne i ne smiju biti pretjerane u odnosu na svhu za koju se provode. Isto se odnosi i na upotrebu informacija koje su prikupljene u toku istraga.
Kako bi se osigurali ovi standardi, posebno u smislu političke tranzicije ili drugih vanrednih okolnosti, uključujući i prirodne nepogode i katastrofe koje je prouzrokovao čovjek, posebna zaštita je često neophodna. Primjeri takve zaštite uključuju one koje su u skladu sa ICMP-evim forenzičkim radom, gdje su pojačane zaštite kako je i predviđeno međunarodnim zakonom i dogovorima. Ovakve zaštite omogućuju dosljedno provođenje istraga u skladu sa međunarodnim politikama i standardima.
Iako još uvijek ne postoje univerzalni međunarodni standardi za istrage nestalih osoba, niz specifičnih međunarodnih instrumenata daju jedan određeni smjer u njihovom rješavanju. Osim opštih instumenata za ljudska prava, oni uključuju I sljedeće:
- Univerzalna Deklaracija o bioetici i ljudskim pravima (UNESCO 2005), koja obuhvata istraživanje u medicini, nauke o životu te srodne tehnologije, te genetiku.
- Međunarodna Deklaracija o genetskim podacima (UNESCO 2003), koja obuhvata prikupljanje, obradu, korištenje i čuvanje genetskih podataka i uzoraka.
- Univerzalna Deklaracija o genomu i ljudskim pravima (UNESCO 1997), koja obuhvata istraživanje, tretman ili dijagnozu koji utiču na genom osobe.
- Konvencija o ljudskim pravima, biomedicini, Oviedo Konvencija (Council of Europe 1995), kojom se štite dostojanstvo i identitet ljudi kad se radi o biologiji, biomedicinskim istraživanjima i genetskim testiranjima.
Važne međunarodne smjernice uključuju:
Nekoliko važnih sudskih odluka takođe daju smjernice. One uključuju sljedeće:
- Evropski sud za ljudska prava, Kipar Turska (2001), I Kipar v. Turska
- (2014), kao i Rod v. Hrvatska (2008), te u vezi genetskih podataka, S. i Marper v. Ujedinjenog Kraljevstva (2008).
- Vrhovni Sud Sjedinjenih Država, Melendez-Diaz v. Massachusetts (2009)
- Interamerički Sud za ljudska prava, Velasquez Rodriguez slučaj (1988)Blake v. Guatemala (1998)
Sažeci smjernica u vezi sa istragama nestalih osoba su isto tako dostupne na stanici Ujedinjenih Nacija te Međunarodnog komiteta crvenog krsta (ICRC).