ICMP: Početak

ICMP je uspostavljen na inicijativu američkog predsjednika Billa Clintona 1996. godine na samitu G-7 koji je održan u Lionu u Francuskoj. Dejtonski mirovni sporazum, kojim je okončan sukob u bivšoj Jugoslaviji, sprovodio se godinu dana i prvobitni mandate ICMP-a je bio da pomogne u traženju otprilike 40,000 osoba koje su prijavljene kao nestale kao rezultat sukoba od 1991. do 1995. godine.   

U Hrvatskoj i u Srbiji, državne agencije odgovorne za traženje nestalih su osnovane  tokom trajanja sukoba i bile su usmjerene na traženje nestalih osoba sa jedne ili druge strane.  Ovo usmjerenje je preovladavalo i u godinama nakon završetka sukoba. U Bosni i Hercegovini, koja je pretrpjela najveća razaranja i gdje je broj nestalih osoba bio najveći, mladim poslijeratnim institucijama je uopćeno nedostajalo kapaciteta ili volje za rad na pitanju nestalih osoba na djelotvoran i inkluzivan način.  Kasnije, u svojim aktivnostima na Kosovu od 1999. godine, i u Crnoj Gori i u bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji od 2001, ICMP se susreo sa sličnim izazovima različitog obima. U svakom slučaju, ICMP je tražio suradnju svih relevantnih institucija i partnera u uspostavljanju procesa traženja nestalih osoba koji je zasnovan na vladavini zakona. Ovo je omogućilo razvijanje koherentnog, inkluzivnog i djelotvornog pristupa. Podstičući strane na suradnju, potvrđujući prava porodica nestalih i drugih na efikasnu istragu, i podržavajući procese i agencije koje mogu djelotvorno raditi raditi na ovom pitanju, ICMP je odigrao značajnu ulogu u opsežnom naporu izgradnje ratom razrušenog društva. 

ICMP primjenjuje pluralističke i demokratske standarde na cijeli proces pronalaska i identificiranja nestalih osoba. U Bosni i Hercegovini, je, na primjer, radio kako bi osigurao da rješavanje pitanja nestalih osoba ima stvarnu političku i administrativnu podršku i da se rad odvija nepristrasno. Politički okvir razvijen u Bosni i Hercegovini je uspješno uključio neovisne, međunarodne tehničke i administrativne standarde.

Sveukupan institucionalni, zakonodavni i tehnički proces uspostavljen u Bosni i Hercegovini je podržan uspostavljanjem Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini (MPI) 2005. godine i izradom Zakona o nestalim osobama 2004. godine. Važno je naglasiti da su ove inicijative vođene pod pokroviteljstvom zakonodavnih i pravosudnih tijela Bosne i Hercegovine.

ICMP-ev doprinos u bivšoj Jugoslaviji je doveo do uspjeha bez presedana i pronalaska preko 27,000 (70%) od 40,000 osoba koje su prijavljene kao nestale kao rezultat sukoba  (velika većina slučajeva je u Bosni i Hercegovini, gdje je nestalo preko 30,000 osoba.)

Međunarodni razvoj

Od svog začetka u novembru 2001. godine  ICMP-ev sistem identifikacije nestalih osoba putem DNK je postao mjerilo za tehničke izume i učinak na tom polju.  Sistem nadopunjavaju forenzičke arheološke i antropološke tehnike sa najmodernijiim procesom traženja podudarnih DNK uzoraka što je rezultiralo u višestrukom povećanju broja i brzine identifikacija. ICMP je također razvio jedinstvenu specijaliziranu bazu podataka (fDMS) nestalih osoba koja sadrži sve podatke koji se odnose na proces traženja nestalih osoba u cijelom svijetu. Dok je ICMP usmjeren na razvijanje i primjenu strategija koje se zasnivaju na politici i vladavini zakona kako bi radio na pitanjima nestalih u različitim društvima i situacijama u cijelom svijetu, ICMP također donosi jedinstvenu tehničku pomoć svojim aktivnostima.

Kao slijed ICMP-ovog uspjeha u bivšoj Jugoslaviji i uz finansijsku pomoć sve većeg broja vlada kao donatora, 2003. godine mandat  i obim aktivnosti ICMP-a su prošireni na pružanje podrške vladama u radu na pitanju nestalih osoba u cijelom svijetu, uključujući slučajeva koji nastaju kao posljedica prirodnih nesreća.

Od tada, izgradnja kapaciteta i tehnička pomoć ICMP-a je imala glavni – često ključni – uticaj na lokaciju, otkrivanje i identifikaciju nestalih osoba u raznim krajevima svijeta. Između mnogih ostalih slučajeva, ICMP je aktivno učestvovao u slijedećim programima:

Napadi na grad New York  11. septembra 2001. godine;

Azijski tsunami u decembru 2004. godine;

Hurikan Katrina u Sjedinjenim Državama  2008. godine; 

Rad nakon pada režima Saddam-a Hussein-a u Iraku 2003. godine. Početak rada na pronalasku i identificiranju ljudi koji su nestali već  decenijama kao i skorašnji slučajevi;

Rad u okviru novih napora za okončanje unutrašnjeg vojnog sukoba u Kolumbiji  2008. godine. Početak rada na pronalasku i identificiranju osoba koje su nestale ranih ’60-tih godina;

Rad, nakon ponovne uspostave demokratije u Čile-u.  Početak rada na ronalaženju i identificiranju čileanskih državljana koji su nestali tokom skoro dvije decenije autoritarne vladavine; i

Početak rada na pronalaženju i identificiranju nestalih osoba u Libiji nakon nasilnog pada 42-godišnjeg režima Gaddafi-ja 2011. godine.

Razvitak problema nestalih osoba

Od nastanka ICMP-a 1996. godine pitanje nestalih osoba se s pravom shvaća kao globalni izazov – pitanje koje traži strukturiran i održiv međunarodni odgovor. ICMP je predvodio napore za razvitak takvog odgovora. 

Pristup međunarodne zajednice pronalaženju i identificiranju nestalih osoba naročito nakon sukoba i nesreća se razvio kao prirodan napredak iz širih napora da se izgrade mirne države putem strategija tranzicijske pravde i inicijativa iz vladavine zakona koje nastoje ispraviti nasljeđe nasilnih sukoba i masivnog kršenja ljudskih prava. Te strategije su također imale odjeka u slučajevima nestalih osoba kao rezultat nesreća i drugih uzroka, gdje forenzički pristupi zasnovani na zakonu postaju pravilo. 

Nadalje, razvoj genetike, korištenje modernih forenzičkih metoda i kreiranje posebnih baza podataka je omogućio pronalaženje i identificiranje nestalih osoba sa efikasnošću i sigurnosću koji ranije nisu bili mogući.

Naslijeđe

Razvitak koji je ICMP predvodio je imao značajan uticaj na zemlje koje su nastajale nakon sukoba ili velikih nesreća. Sve više postaje pravilo da domaći partneri preuzmu vlasništvo nad procesom traženja nestalih osoba. Sve više slučajeva se uredno istražuje i sve više počinilaca odgovara za svoja djela; građansko društvo je aktivan učesnik i koriste se moderne forenzičke metode, uključujući DNK analizu.   

Ovo pak ima značajnu vezu sa krivičnim pravosuđem, sa jačanjem vladavine zakona i sa naporima da se osigura da rodbina nestalih ima pravo da zna sudbinu svojih najmilijih i da ima sredstva da traži pravdu i odštetu.